14 godina od najvećeg sportskog uspjeha Crne Gore

Prošlo je 14 godina, a možda nam nikada nijesu nedostajale više nego danas.
Zbog one Crne Gore koju su uspjele da naprave makar na jednu noć. One u kojoj nijesmo pitali ko je odakle, ko je za koga, ko kome pripada i na kojoj je strani. U kojoj se nijesmo prebrojavali. U kojoj nam nije trebalo ništa da bismo bili jedni uz druge osim nekoliko djevojaka i grba na njihovim grudima.
Kad su one plakale, plakali smo svi. Kad su se radovale, slavila je cijela zemlja. Kad su stale na olimpijsko postolje, činilo se da smo na njemu stajali svi zajedno.
Srebro iz Londona ostalo je jedina olimpijska medalja Crne Gore.
Ali 14 godina kasnije, sve manje mislimo da je medalja bila njihova najveća pobjeda. Njihova najveća pobjeda bila je zemlja koja je te noći zaboravila sve svoje podjele.
Zemlja u kojoj je postojalo samo jedno mi.
Danas, kada nam ponekad izgleda da smo zaboravili kako se to radi, ostaje fotografija djevojaka sa medaljama oko vrata da nas podsjeti da smo jednom umjeli.
I da možda još uvijek umijemo.
Lavice.